utorak, 28.08.2007.

Slomi, spali, uništi...

Davno prije, u mom starom kvartu, na èošku ulice do moje, stajala je telefonska govornica. Ona plava kabina sa žutim slovima i staklenim vratima.
Nama klinkama služila je zezanju ljudi s lažnim pozivima (kao da su nam vjerovali da zovemo iz policije - mo'š mislit'), za zivkanje djeèaka iz razreda, onih koji su nam se sviðali, i za skrivanje od onih drugih, a koji su nas htjeli èupati za kosu, a kasnije i štipati za guzu.
Aparat je radio na kovanice, prvo na dinare, potom na kune.
Jedan dan govornicu su odnijeli - skoro u stanju u kakvom je bila i postavljena, zub vremena na mjestima je oljuštio boju i korodirao metal, a ona drvena polica bila je išarana mnogim potpisima - i to je bilo to, prilièno nevino uništavanje.
50 metara dalje postavili su novu govornicu - moderniju, stup sa dva aparata, jedan sa svake strane, i pleksiglas školjkama koje su štitile od buke i oborina.
Aparati su radili na telefonsku karticu.
Aparata više nema.
Prije par godina, iz svog podstanarskog stana, nosila sam prljavi veš svojoj mami. Na putu od tramvajske stanice do kuæe prošla sam kraj telefonske govornice - ni jedan aparat nije imao slušalicu. Bile su išèupane.
Drugi put kad sam prolazila slušalice su bile na svojim mjestima.
Treæi put slušalica ponovo nije bilo, kao ni jedne pleksiglas školjke.
Èetvrti put – telefonska govornica bila je kao nova.
Peti put - nije bilo slušalica, pleksiglas školjke bile su razbijene.
Šesti put - po cijeloj govornici tragovi vatre, komadi pleksiglasa još uvijek su stajali sa strane.
Sedmi put – od telefonske govornice ostao je samo temelj i par žica koje su virile iz njega.

Èovjek.
Biæe koje se razumom voli izdvajati iz ostalog živog svijeta.
Biæe koje tvrdi da vjeruje da postoji nešto veæe i od njega samog.
Biæe sposobno za tako prekrasne i èudesne stvari, sposobno za stvaranje knjiga, muzike, filmova, slika, sposobno za stvaranje aparata koji nam olakšavaju život, sposobno za pronalaženje lijekova, sposobno za stvaranje letjelica i otkrivanje tajni svemira, sposobno za otkrivanje tajni života samog, sposobno za ljubav...
To biæe je, na kraju, ipak samo najobiènija štetoèina.

Vozili 245 km/h, s 4 promila alkohola u krvi...
Dvoje djece kritièno nakon naleta glisera na gumenjak...
Šetala sam se neki dan, sa svojom bebom.
Kraj nas je prošao kamion, vozaè je u ruci imao mobitel. Zar ga sluèaj Ledenik nièemu nije nauèio? Želi li nositi neèiji život na duši?
Kronièan nedostatak suosjeæanja – je li to problem?
Neodgovornost u kombinaciji s manjkom inteligencije, nebrige i nepoštovanja za život, tuði i svoj.
"To se dogaða drugima". Zaista?

Sukob dvojice mladiæa završio pokušajem ubojstva...
Prijetio joj smræu pa ju upucao na spavanju...
Ljudi, posebice oni muškog spola, dive se oružju.
Dive li se njegovom dizajnu, preciznoj izradi, divnim ukrasima?
Ne, dive se njegovoj moguænosti ubijanja.
Koliko metaka može ispaliti u minuti, koliki mu je domet, preciznost u pogaðanju mete....
Podmornice i letjelice – što tiše i neprimjetnije za radare, da bi mogle neopaženo doèi do cilja i nanijeti veæu štetu, sa što veæim kapacitetom za razno razne projektile što razornije moæi.
Oružju je svrha da ubija. Ljude.
Nije li bolesno što uopæe postoji?
No, oni ga kupuju, legalno ili ilegalno svejedno, podržavaju njegovu proizvodnju, podržavaju ubijanje ljudi – kao da ti ubijeni ljudi ne mogu postati oni sami. Ili njihove obitelji.
Spremaju ga po kuæama, da im bude pri ruci kad im "padne mrak na oèi", ostavljaju ga na dohvat svojoj djeci da u igri mogu ubiti svoje prijatelje ili sebe.

Takoðer, svjedoci smo katastrofa, uzrok kojima je djelovanje èovjeka.
Globalno zatopljenje, otapanje polarnih kapa, poplave, ozonske rupe, zagaðenja, kisele kiše, nestanak šuma...
Neškodljivim i obnovljivim izvorima energije, toènije tehnologiji za proizvodnju iste, nabili su cijenu, a kako bi i dalje bili ovisni o njima – o nafti i onima koji ubijaju za nju – i punili im džepove. Kao da sutra ne postoji. Kao da njihovoj djeci i unucima neæe trebati èist zrak?

Neodgovorno odlaganje nuklearnog otpada, nedovoljno sigurne nuklearke, GMO, svi oni E-ovi u hrani, voda koju ostavljaju da teèe dok peru zube, motorno ulje u kanalizaciji, žvaka na asfaltu, papiriæi pored koša za smeæe... upaljeni èik kroz prozor automobila...

Prekjuèer je umrlo èetvero ljudi - majka i troje djece.
Bježali su od požara koji je najvjerojatnije podmetnuo neki... idiot je preblaga rijeè.
Našli su ih zagrljene.
Što više dodati, osim tišine?